anorexik blog

(blogridersi vam predstavljaju priču... Priču koja teče onako kako vi odlučite... Početak je ujedno i kraj je ujedno i početak... Uživajte...)


Gotovo je poskakivao od sreće šetajući niz ulicu baš na Badnjak. Da bi si izbio Zvončiće iz glave, pogledavao je panična lica svojih sugrađana, onih koji su još uvijek pokušavali pronaći idealne poklone za svoje najbliže. Jedno mu se učinilo poznatim.
Ma, nemoguće da je to on, vjerojatno sam i ja smeten ovom zbrkom. Pitam se što da im donesem. Od mene moraju očekivati poklone, ovo je ipak moje doba godine. Nadam se da neću opet morati obući ono glupo odijelo, tako je glupo...

I dok su mu misli polako prelazile u realnost poprilično daleko od ove naše, nije ni zapazio da je zalutao u škrto osvijetljenu uličicu. Činjenica da se izgubio na svoj dan nije ga ni malo zabrinjavala. Okrenuo se u nadi da će ga svjetlo vratiti na pravi put i pred njim se u svojoj punoj snazi ukazao glavom i bradom – On.


Odaberi ovaj nastavak

Odaberi ovaj nastavak

Odaberi ovaj nastavak

Odaberi ovaj nastavak

I've always wanted someone
to write me a song;
he'd be dazed by me,
he'd tell me something nice.

Now I know it will never happen.
I'm the one writing

for my perfect someone
who I don't want to meet

who I'm running away from
who I choose not to love
who gets this song
my perfect someone...

(26.07.2003.)


malo podsjeća na Ally McBeal s ovin my perfect someone, ali nema veze. valjda.

now to the point: DOGODILO SE!!! neko mi je napisa pismu, štaviše, neki su mi napisali pismu. predivna je i cila san uživljena u nju. i sad se pitan je li zaista došlo vrime da se maknen sa strane pjesnika i pređen preko puta, do muza.

ne znan, uvik san sebe doživljavala ko nekog koga niko ne vidi. mislin, primjećuju me ljudi i to, ali mislila san da u mene niko nikad nije bija potajice zaljubljen. i sad kad gledan, dok san ja patila za svojin idealiziranin neznanicima, možda je neko mene idealizira (više nego šta to sama radin), možda san ja unosila sreću nekom u život, a da ja to ne znan.

ipak, 26.07.'03. san mislila da mi niko nikad neće napisat pismu. kad ono, pisma!

i sad je deeya malo zbunjena. eto, pisaću još malo, ako me riči opet budu mučile iznutra.

one day the trees will fall asleep
near the dawn of your eyes
the blue sun will send its neutrons
to their roots

one day your breath will rest on my shoulder
it will be able to heal,
like a mutant's blood is,
we'll be strong, immune
to people's disasters

one day I will slice
all my demons and your angels
for us to be together
covered in blood of our protectors
beneath the burning trees
like we always were

there, you'll write to me
you'll tell me a story

vjetar se poigrao s mojim zavjesama
i unio more u njih
mirisom svježeg duhana i pokojeg škampa
od njihovih nabora stvorio je valove

nema dugokosih kalifornijskih surfera
i večeras ću ponovno
grliti jedino svoja koljena
nasloniti bradu na njih
i zajahati najveći val

Danas sam narasla. Naučila sam nešto novo o životu. Naučila sam da se u međuodnosu muškaraca i žena radi samo o želji za reprodukcijom. Ono što mi nazivamo ljubav je - jednostavno - primitivni nagon koji nam dolazi kad upoznamo nekog čiji nam se genetski kod sviđa. Dakle, muškarci nisu tu da razumiju žene, niti su one tu da razumiju muškarce (biološki govoreći: ionako te samo osoba koja ima isti spol kao ti može razumjeti); za razumijevanje ti služe prijatelji i dnevnik, eventualno plišana igračka.

Ne tvoj muž. Ili tvoja žena. Žena je tu da rađa i pere, a muškarac je tu da radi i donosi lovu, te da se relaksira u slobodno vrijeme (naravno, daleko od svoje žene, koja ima posla sa čišćenjem WC-a i slično)

I to obično rade u čoporima:
- žene idu u šoping
- muški gledaju nogomet
- žene peru
- muški rade
- žene rađaju
- muški misle
- žene organiziraju
- muški piju
- žene 'vole'
- muški 'jebu'

Tragično.

I zašto se svejedno ne mogu natirat da to povirujen?

Zašto uopće broj 6 u postu?

Možda zbog njegove dijaboličnosti. To je bar prvo šta neko može pretpostavit.

Ali pravo pitanje je zašto je 6 dijaboličan broj? Zašto to nije npr. 4?

Just for the record, svi brojevi imaju neku simboliku koja se ne odnosi samo na oznacavanje količine jedinki. (Ovo je nešto šta se zove numerologija i nužno je povezano s mojon opsjednutosti horoskopon.) Tako je npr. 3 božanski broj - označava Trojstvo, krenuvši od onoga Otac-Sin-Duh do koncepcije Raj-Pakao-čistilište. Bibilija je ustvari, puna te trice i svako malo se spominje, ali neću sad cijepit s tin, možda bi pomoglo da je zaista i pročitan - pokušala: failed.
I Danteova Komedija je prožeta ovin božanskin brojen: Pakao, Raj, Čistilište (3 dijela); 9 krugova pakla (3+3+3), 99 pjevanja (+predgovor)...
7 je isto biblijski broj - 7 godina suše (kad ono Mojsije dođe faraonu), 7 smtrnih grijeha (my favourite), 7 sakramenata, 7 dana stvaranja svijeta, ali i recimo sedmi dan u tjednu, koji je dan odmora.
40 neću uopće spominjat.

Ali ono šta mene zanima je šta je u broju 6, tj. 6 6 6 toliko zlo. Zašto je on broj Zvijeri? Jel zbog 7-1 ili možda 3+3 bez zadnje trice?
Uuu, ako nastavin neću moć spavat, ali virujen da ću s većin poznavanjen numerologije možda i svatit.

U gradu od milion stanovnika
tako se lako utopiti,
tako je lako pobjeći.
Nečujno šetati divovskim, polaganim koracima.

Ne osvrtati se
u nadi da su zgrade što su se ponosito uzdizale
srušene
titrajima mojih cipela.

Zar nije najlakše otići?
Bez suze, bez prijatelja
odustati od jedne male, slatke,
sunčane ljubavi?

I ponijeti razglednicu,
sliku jedne klupe na kojoj su bila naša imena
kad smo postojali samo ti, ja
i milionski grad.

Mrzin kad mi priđe neki stranac i počne me pilat svojin pričama. Takvi se obično nalaze u blizini buseva ili pazara, tj. tržnica, po mogućnosti u ranim jutarnjim satima, a nerijetko ispuštaju toliko alkoholnih para da za sobom vuku maglu slatkih poroka.

Mrzin kad mi počnu pričat o meni. A još više mrzin kad me neki od njih zaista i pročita, i to ka da je to tako lako. Ka da san ja nešto jednostavno.

A nisan, jer niko nije. Jer ljudi ne spadaju u kategoriju lako. Ljudi su tipičan primjer teškog.

Neću bit laka! (Ne tako!) (Dobro, ni tako!)

Vjerojatno san opet na granici...

Čudno kako ljudi i događaji dolaze i odlaze u nekom neobjašnjivom ritmu što svojom snagom pokreće i zaustavlja moja stanja. Možda zbog toga moj život nije film nego pjesma.

U nekom paralelnom svemiru sigurno jest. Tko je pjeva? Ja? Neka druga Ja? Bog?

Ma nije ni bitno dok god je svirana instrumentima, a ne na matrici. Tako znači da su je svejedno stvarali ljudi. I možda je i kreativna, i možda ima i pokoji falš, ali to je moja melodija i (ne znan zašto) ali mislin da bi mi se svidila.

Hoću li je jednom kad budem s one strane života čuti? Hoću li zaplesati?

And then it hits me:

I'm no longer happy. I don't smile. And it's so fucking sad because I remember smiling. I would smash my head not to remember.

Tennyson was wrong. It's not better to have loved and lost, than never to have loved at all. But I still like it this way. I'll get a new face, I'll cry in the bathroom. I'll go out, I'll smile, I'll play a poker game and win a million $.

I've been hit and not killed. I must rise. I must be strong.


Still, it seems so hard to hold on to that thought.

I should just start by smiling. :)

Željela je nešto novo u svom životu: izazov.

Duboko iz tamnica sjećanja javila joj je ona čudna trunka nade
što zasvijetli i otjera tjeskobu:
jedan obični izazov mogao bi joj donijeti sreću.

Ne,
ne mora uspjeti.
Željela se samo okušati. Ponovno.

Podsjeća na neku Cosmo-ženu i možda to i jest,
ali već dugo nije ustajala iz kreveta.
Zaštićena pokrivačem,
na jastuku je odmorila lijevi obraz grleći vlastito srce.


Jedna se kapljica otrgnula iz njenog desnog oka.
Pustila ju je da pronađe najlakši put,
da se popne na najnižu točku nosa i

sklizne.

Željela je da joj se njena vlastita suza vrati, da upadne u suho oko.
To bi je podsjetilo da još uvijek troši cijenjeni kisik.
To bi joj vratilo sposobnost da potpuno plače.

JECALA BI, URLALA!!!
Spasila bi se.

Nije uspjela.

Nekad mi se čini da moje riječi odnosi vjetar. Danas, na 11. katu, u gradu bez mora (ali okruženom planinama), osjećam da bi baš ovaj vjetar mogao shvatiti moju poruku. Možda bi je mogao podignuti kao što podiže šareni dim duhana i prenijeti je do golubova na nekom drugom krovu, do ljubavi, ili barem do Sunca.

Pitam se je li moje tijelo dovoljno lako da ponese i njega. Ili bih možda bila samo još jedna fleka na asfaltu pokraj koje će ljudi nesmetano prolaziti? Zaokupljeni svojim vlastitim dnevnim opterećenjima, svojim dilemama i svojim svakodevnim umiranjima, možda neće primijetiti moju malu, nevidljivu smrt.

Pitam se koliko bi njih bilo na mom sprovodu. Koliko bi njih žalilo? Bi li netko plakao iznutra, bez patetike, jecaja i urlika? Bi li ptice primijetile razliku, bi li barem na jedan dan kiša padala samo zbog mene, da me oplače? (Molim vas, nek moj sprovod bude bez crnine, svi budite u žutom, osim naravno metalaca.)

Vjetre dragi, ponesi me na Alpe, nisu daleko. Ponesi me do mora, do slavonskih ravnica. Uzdigni me najviše što možeš, sve dok me ne prestane mučiti gravitacija. Napravi mi postelju daleko od mora i sunca. Daleko od ljudi i groblja.

Ma samo me odnesi, nježno, do asfalta.

Možda zbog neugode večeras ne raspusti kosu
Kad joj priredimo novu predstavu
Naš vlastiti svijet
Naš privatni Kabaret

Ne, ne dižemo noge, niti skidamo majice
Samo tu i tamo odrecitiramo par misli
Ubacimo koju rimu
Uglas - da vidi da smo s njom
Danas, sutra i možda još jednu
ili dvije predstave

Ipak znate šta kažu, the show must go on
Et la vie est cabaret

Bio jednom jedan Kralj. Sebe on nije smatrao samo jednim kraljem. Sebi je on bio najveći kralj u povijesti svih kraljeva. Nama on nije ništa više doli Kralj.

Naš (ne)bitni Kralj vladao je nebitnom Državom. Ne moram uopće spominjati što je ta država značila njemu. Ne dali bogovi da njegovoj Državi netko zaprijeti! Mišlju, rječju, djelom ili propustom.

Kako to obično biva sa svim tim anonimnim kraljevima u anonimnim državama, i ovaj je u životu samo želio vladati svime što postoji. Hm... skromno, zar ne? Toliko je volio svoju Državu da je želio da ona bude jedina država na svijetu, da njezin teritorij seže od ruba najistočnijeg mora do nebeskog okvira Velikih planina skrivenog na zapadu.

Tamo daleko živio je jedan Zmaj. Za razliku od Kralja, on je i sebi bio samo jedan zmaj, jer se po ničemu nije smatrao drukčijim od ostalih zmajeva: volio je letjeti, rigao je vatru i tu i tamo se družio s ostalim zmajevima.

Ali postojalo je nešto što je ga je razlikovalo od ostalih zamjeva, ali on to nije znao. Zmaj je jako volio svoju ženu Zmajicu i nikada ne bi dopustio da je netko povrijedi, nego bi radije riskirao svoj život boreći se s onima koji su je napadali.

Najgore mu je bilo kad bi je ON povrijedio. Ne bi znao što da radi – ona bi mislila da je više ne voli. I da joj ne nanese još više boli, jednostavno bi izletio iz njihove pećine, preletio Velike planine i s druge strane spalio nekoliko sela. U najgorim trenucima svojim vrelim dahom palio je i polja žita, sijeno, a jednom nije mogao odoljeti i spalio je i stoku.

Onda bi se mirno vratio u brlog, grleći i ljubeći svoju Zmajicu i radeći na tome da za nekoliko godina imaju jednoga maloga Zmajića kojega bi on naučio sve što zna. On bi svoga maloga zmaja naučio letjeti.

Dani su Zmaju prolazili mirno, ili je spavao ili palio sela, i nije ni slutio da s druge strane svijeta jedan jako važan kralj planira osvojiti svijet. A Kralj je okupio veliku vojsku svojih nevažnih podanika i pokorio svijet s ove strane Velikih planina. Ništa ga nije moglo zaustaviti: prelazio je rijeke, krčio šume, rušio zidine gradova i, da: palio sela. Vojnici koji su pogibali bili su zamjenjivi. Kralj je svakom novom osvojenom državom dobijao nove podanike i njegova vojska se nije smanjivala, a moć mu je rasla.

Kada je nakon sedam godina ratovanja na obzoru vidio vrhove Velikih planina, malena suza se otrgla od njegova oka. Svijet je bio pokoren, a on je bio spreman otići pred svoje bogove i pokoriti i njih. I nije ni slutio da se s druge strane Planina jedan jako nevažan zmaj svađa sa svojom ženom Zmajicom.

Zmaj je odlučio otići. On joj ionako nanosi previše boli, on ne može živjeti tako. Na svijetu ima mnogo zmajeva, naći će ona sebi već nekoga. Na kraju krajeva ipak je ona predivna Zmajica i bilo koji zmaj bi ubio za njenu ljubav. A ona našemu nebitnom Zmaju neprestano govori koliko je on ozljeđuje i zbilja je vrijeme da je napusti. Možda tako ona pronađe svoj mir.

Spakirao je nekoliko svježih stabala u tobolac, stavio ga pod lijevo krilo i izašao. Nije se osvrtao dok je prelijetao Velike planine. Uvijek mogu spaliti nekoliko sela usput, da, to ću raditi, to me usrećuje.

Valjda su bogovi imali loš dan kad su ga stvarali, ili su mu se samo htjeli narugati, jer taman kada je sakupio najčišći zrak, spustio je pogled i razočarao se više nego ikad u svom nebitnom životu. Sva su sela već bila spaljena, gradovi u ruševinama, šume raskrčene, a rijeke isušene! Čak i stoka – pobijena. Trupla raznih biljaka i životinja su bila rasprostranjena po nekad davno zelenim poljima. Na tornju iznad polja stajao je neki bahati predvodnik stoke pokušavajući vidjeti postoji li išta iza Planina. Zmaj se zaletio prema njemu svom brzinom, zapuhao tri plamena prema stoci i svojim zubima ugrabio biće.

Kralj se koprcao u divovskim ustima pokušavajući se diplomacijom izvući iz gabule. Ali bez svoje vojske, bio je nemoćan. I Kraj je počeo plakati. Ridao je kao malo dijete, mahao rukama i nogama i nije ni primjetio da više nije u toploj Zmajevoj čeljusti već da brzinom od 9,8m/s juri prema tlu. Tak sada je počeo paničariti, kleo se bogovima da će se vratiti, da će povući svoju vojsku i da više nikada neće ništa osvajati.

Zmaj ga je gledao u njegovom padu, i u srce mu je ušla neka toplina. Sletio je niže i uhvatio biće. Kad je bio potpuno uvjeren da je s obje noge čvrsto na zemlji, Kralj je rekao Zmaju tko je, zašto je došao i zahvalio mu se što mu je poštedio život.
U znak zahvalnosti ću otići, skupit ću podanike i vratiti se u svoju zemlju.
Zmaj ga je gledao s odobravanjem, ali još uvijek nije bio potpuno zadovoljan pogodbom.
Postoje li još na zemlji mjesta koja mogu paliti?
Žao mi je, Kralj je odgovorio negativno. I Zmaj se odluči vratiti Zmajici.

Kad je doletio u pećinu, krišom je ispraznio tobolac i poljubio svoju ženu. Ona je makla njegovu ruku sa svoga ramena govoreći da se ne moraju više truditi. Nasmiješila se. Za 9 godina imat ćeš koga učiti letjeti. Zmaj ju je svejedno zagrlio.

Svi su živjeli sretno do kraja života, osim stanovika sela na kojima se mali Zmajić učio, jer on nije razlikovao stoku od sijena.

Kada je vidiš, BJEŽI!
Bježi koliko te noge nose.
Jer vatra iz njenih očiju
spalit će ti dušu, poremetiti disanje,
čim joj budeš u dometu.

Zavezat će te svojom kosom,
zarobiti te u slatkoj muci
i trgati ti dio po dio duše

u savršeno ritmičnim vapajima.

Ali nećeš je moliti da prestane;
iščupat ćeš svoje srce
kad se ona od njega ohladi
i pružiti joj ga

kao žrtveno janje

na dlanu.

Ali što god da napraviš,
ne pitaj je o njenoj boli.
Ne dopusti da se osjeti slabom.
Tada ćeš na svojoj koži osjetiti
svu veličinu njezine snage.

I molit ćeš je da prestane.

Ustvari, najlakše je napisat jebenu pjesmu.
Ona ne traži temu ni neke likove
Jedino šta ti treba je osjećaj
izgovoren kao šapat. Ili

prešućen kao što lišće prešuti cesti
odakle je došlo, čije je bilo
prije nego što je bilo njeno,
prije nego što je napokon napusti.

Više mi se ne čini tako lako
Napisati pjesmu
Oslikati osjećaj
Ne, to je najteže.

Šetamo zajedno, ali Ona ne pamti put.
Kao da zna da neće tu dugo ostati.

Kiša se igrala našim životima, a ja sam se igrao kišobranom.
Zamišljao sam da je on palica,
a prazna boca q-packa bila je loptica za golf.
Na trenutak, Ona je bila cheerlidersica.
Čak je imala one posrane poplune.
(Jel se to uopće tako kaže – ono čime mašu?).

Možda sam se na trenutak osjećao srušeno,
ali glazba u pozadini pružala mi je sigurnost.
Onakvu kakvu osjeća Barska Dama neke usamljene večeri.
Neka poznata melodija,
koju otkriva mrak svjetlosti,
koju će jednoga dana pronaći onaj usamljeni odsjaj sa pučine,
natjerala me da izronim.

Ma, postoji malena, ali zaista minimalna šansa
(a što je minimalno zna samo netko tko je barem jednom u životu odigrao partiju jamba)
da sam potpuno srušen.

Možda glazba ne postoji i nikada nije ni postojala.
Možda Ona ne šeta pored mene.
Nego samo ispod mog kišobrana.
Možda... Univerzalna riječ.

Tonem.
A moje je more duboko i tamno.
Moje su depresije guste.
Moje tijelo je iscrpljeno.

Tonem.
Svaki drugi dan. Plačem.
I čekam kad ću napokon dodirnuti dno.
I bojim se agonije tuge – jer dno je daleko.

Samo mi treba ruka
Treba mi jebeni zagrljaj da znam da nisam sama.
Da me izvuče.

(A to će se dogodit tek kad se prepustin. Kad prestanen čekat. Tako stvari UVIK dolaze. Kad ih prestaneš čekat. I onda te toliko razvesele da ne želiš da taj trenutak ikad prođe. Iako znaš da mora proć.)

Potonut ću, ljubavi, dodirni me.
Zašto je to toliko teško?
Za 24 sata biću daleko.
I odlaziću sve dalje.

A sad, dok smo u istoj sobi, na istom kauču,
Ja tonem.
I plačem svaki drugi dan.
Znan, to te nervira.
Zato plačem u sebi.

Zato ću se sakrit iza svojih slova,
Jecaje će ogrnuti klavir,
Neki predivni vibrato ili kako se već zove,
A starica kojoj ne koja ne dopušta da joj zasmetaju pjege,
Vene, ili neka druga bol
Gledat će me s ekrana.

Jednom ću riječima oslikati sobu
Pisat ću o cvijeću koje si za mene skupljao
(kao u Zoranićevom svijetu,
samo s manje pastira)
I kako ono viri iza olovki i flomastera
Kako svojom ljepotom zasjenjuje televizor
Radio, mobitel, lampe, kabele i opruge

Pisat ću o jednostavnosti
O sreći, o ljubavi, o besmislenim nabrajanjima
O prošlim životima
O glazbi koja nije ni moja ni tvoja,
ali svejedno je nekako naša

Kao i ova prokleta soba,
Naš mali zatvor

Mrzin jutra.

Mrzin trenutke kad se probudin i kad neman pojma na kojem san svijetu. I onda mi treba tisuću podsjetnika na jučer, treba mi jedna mala tekica, treba mi kalendar iz mog života da saznan ko san ono jučer bila, da se vratin svijetu koji nije iz snova, a o kojemu radije ne bi ni razmišljala.

Bilo bi tako lako pronaći lijepo u stvarima. U ljudima. U dušama oko mene. U sjeni koju moje pero pravi dok pišen. U slovima, u dimu, u ljubavi i prijateljstvu, u besparici, u hrani, u meni. U ljubavi. I prijateljstvu.

Depresija je moja bolest. Sumnjan da je manična iako ja nekad sigurno jesan. I prečesto!

Iden se nekako razbudit.

U gradu u kojem i ljeto postaje jesen,
a pjesnici ukipljeno gledaju iz bronce,
u moj stih se uvukao srok, lud i zanesen
i nježno polupao sve moje mudre lonce.

U sobi u kojoj i svjetlost postaje tama
zatvaram oči tražeći jednu bijelu ruku:
u mraku, u svojoj duši, nepotpuna, sama
tapkam poput slijepca, moleći da me povuku

moje oči, al u tuđu lubanju stavljene
u kalcij, u ha-dva-o, u ranjive elemente
u isti prah od kojeg su jednom davno pravljene

od boga koji je slomio svoje transparente.
Povikao mi je glasno, zagrmilo je s neba:
Osim sjaja očiju tamnih, ništa ti ne treba.

Vrime leti i ja više ne razlikujen snove od stvarnosti. Valjda zato jer je prebolesna. I zato jer bi tila da je malo ljepša pa zato sanjan. I kreiran vlastiti svijet. Mali zaklon od ljudi, i lijepih i ružnih.

Ne volin ih ovako dijelit, ali nekako me povride.

Želin da me neko treba. Da mi treba. A najviše mrzin šta mogu bit i sama. Zaštićena u knjigama i textovima koje čtan i pišen. Koliko želin da moja slova ožive. Da lebde po prostorijama i da svako slovo nađe nekoga ili nešto na čemu će se zaustavit. Di će bit sretna, pa makar ja tako bila tužna.

A tuga i nije toliko loša. Jedino kroz nju znaš ko ti je prijatelj. I uživaš kad je s nekim podijeliš. Isto ka i sreću. I kad su prijatelji sretni šta te vide. Kad te dožive točno onako kako bi trebali.

he's fuckin cold.
words words did I mention that I hate words?
they give him Liberty

they give him the fuckin impression
that they are acts too

and he doesn't even realise it
but they were much warmer
when they were not so big

well I guess I'm the moran again
(and not only because of this a in moron)
I'll take the razor again I will let its cold
cold metal warm me up inside
I will let my blood wash away the pain

and I will not scream
I will not say a word

Mrzila je tu riječ, beznačajnost. Plašila ju je više nego išta drugo na svijetu.

Kad je bila dijete, često je sanjala iste snove, i to ne sve; samo one najstrašnije.
U jednome je stajala na obali i slušala vjetar. More je bilo crno, a njegovi divovski valovi dozivali su je. Znala je da se ne može vratiti ako zakorači, ali svakoga puta ipak ne bi mogla odoljeti pozivu. Budila bi se u suzama, a njezina pidžama bi bila mokra od znoja.

Zbog ovkvih se snova rodio njezin strah od spavanja. U tom su je carstvu čekali sivi demoni dugih prstiju, čudno našminkane žene i muškarci s podmuklim osmijesima. Čekali su je i kada bi im i uspjela pobjeći, vratili bi se. Nekad bi bila mirna dan, nekad dva, nekad čak i mjesec dana, ali uvijek bi se vratili.

Međutim, jedne noći se odlučila oduprijeti, i to upravo u snu s demonima.
Bježala je satima kroz mračne šume i tmurne ulice, dok su joj se zvijeri i beskućnici smijali u lice. I kada više nije imala ni trunke snage, okrenula se i pogledala odurno lice jednoga od svojih progonitelja. Piljila mu je u oči pokušavajući prikriti gađenje.
I njeno grlo je bilo jače od nje, otrglo se komandama centralnog živčanog sustava i zatreštalo: Hajde, bring it on! Spremna sam! Ako od tvoje ruke trebam umrijet, nek umrem!
I demon se povukao, a njegova četa je ustuknula.

S vremenom su tako nestajali i ostali koji su joj prijetili. Neki se danas vraćaju da bi uništavali njen odmor, ali više se ne predaje, barem ne lako. Grlo joj ne dopušta. Urla čak i na more i vjetar.

Ali jednome snu se najteže opire. U njemu vidi samo grob s izblijedjelim epitafom. Na njemu se na trenutak ukažu slova njezina imena, da bi ih zamijenila BEZNAČAJNOST.

Rekoh sebi: Pogledaj staru krpu,
pronađi u njoj ljepotu
koju je jednom davno posjedovala.
I napiši pjesmu o njoj.

Pretražih svoje pamćenje
ali ne nađoh lijepe riječi.

Rekoh sebi: Sjedi u svoj stolac,
osjeti njegovu udobnost
i posveti mu strofu.
Sjedoh osjećajući svakom stanicom
ali ne nađoh udobnosti.

Rekoh sebi: Zapali još jednu cigaru,
udahni njezin slatki smrad
njezinu sposobnost da te približi smrti
i pronađi život u njoj.

Još uvijek pokušavam izdahnuti,
ali bol je prevelika da bih je ignorirala.
Nedostatak kisika u mojim žilama
diktira već predugo praznom želucu:
Izdahni.

Volim TRENUTAK
kad postanem svjesna
da imam moć nad svojim životom,
svoju malu – jedinu – moć,
moć da izdahnem.

Danas je stvarnost znanstvena fantastika. Svako štivo koje opisuje sadašnjost neminovno sadrži njene elemente jer je danas ono što je još prije nekoliko godina smatrano znanstvenom fantastikom dio svakodnevnice.

Reče neka čudna internet stranica.

Ako postoji država na svijetu na koju bi se ova tvrdnja mogla prikladnije primjeniti nego na Japan, zasigurno se čuva kao najveća tajna u podzemnim laboratorijima negdje na jugu SAD-a. Japan je u 20. stoljeću postigao golemi napredak primjenjujući drevnu sklonost disciplini na postavke globalno omraženog kapitalizma. Štoviše, na njegovim četirima glavnim otocima kapitalizam se prilagodio kao da je tu izmišljen, i nije nimalo omražen, nego prodire u sve sfere japanskog života bez protestantske etike s održanim tradicionalnim vrijednostima.

I japanski život odraz je kapitalizma – razvija se s njim i unatoč njemu, odvajajući tako ljude koji su preporodili Japan od onih koji su ga ponovno oživjeli.

Ova podjela je donekle generalizirana. Kažem generalizirana - zbog toga što Japanci mnogo bolje razumiju Zapad nego Zapad njih, on ih doživljava u prvom redu kroz idealizirane predrasude: kao da današnjim Japanom još uvijek hodaju samuraji koji samo u slučaju krajnje nužde sa svoga puta skreću u restorane na sushi ili, nedajbože, na čajnu ceremoniju s gejšom, samo nekoliko trenutaka nakon što je origamijem okitila najnoviju ikebanu.

S druge strane, postoje ekstremi koji u svakome Japancu vide Sonyjevog hakera ili Toshibinog inžinjera.

Bilo kako bilo, činjenica jest da je Zapad najintimnije upoznao Japan tek kada ga je silovao atomskom bombom. Ili, da budem preciznija, atomskim bombama.

I ova izmučena predivna zemlja samo čeka da eruptira elektronički vulkan čija će lava kad-tad preplaviti svijet, pokazujući nam svima što ustvari znači razvitak.

Samo se nadam da će me u tom slučaju neki yakuza uzeti pod svoju zaštitu.

šaljen vrhove svojih prstiju
tamo daleko, do tebe
da dodirnu tvoju kožu
da upiju njenu toplinu
i donesu mi tvoju dušu, tvoju ljubav

volila bi da možeš ti dodirnit moju
da se grlimo
dok gledan tvoje riječi
zamišljan da ležin u tvom zagrljaju
i da ne osjećan ništa osim topline

Na CARTOON NETWORKU, meni i danas jednom od najboljih programa, jednom davno bio je emitiran crtani zvan Freakazoid. Za one koji ne znaju o kome se radi, Freakazoid je superheroj koji baš i nema neke supermoći; koji trči ulicama s rukama ispruženim kao Supermen kad leti govoreći đžđđđžžžžžđđžž; koji se digne iz bolničkog kreveta, padne i kaže I meant to do that.
Njegova apsurdnost ne staje tu. I supervillans (odnosno njegovi protivnici) su malo neobični. Neću se previše zadržavati niti na tipu koji prodaje Oops-Insurance (ima srasle dlanove s bokovima pa koonstantno ruši stavri laktovima i govori Oops!), niti na kompjuretskom zločincu koji se dijabolično smije i urla Laugh with me, laugh with me!, a kada ga Freakazoid baci u provaliju viče Scream with meeee!
Ne, opisaću vam scenu s Lobeom, Freakazoidovim najgorim neprijateljem.
Zarobljen u prostoriji punoj eksploziva, Lobe gleda kako satovi odbrojavaju sekunde i negdi na 7 (correct me if I'm wrong) kaže najbolju rečenicu ikad izgovorenu u toj situaciji: It's the waiting arround that kills you.
I nije li to istina? Mrzin čekanje.
Ali volin iščekivanje.
Razlika?
Ovo drugo uključuje nadu.

ZAŠTO JA NE MOGU BITI OBIČNA, PROSJEČNA? ZAŠTO?
ZNAM DA NISAM NEKI GENIJALAC, BAR NE JAKO VELIKI, ALI ZAŠTO ŽELIM BITI? ZAŠTO ŽELIM POMOĆI LJUDIMA KAD IH PREZIREM? NJIHOVU ISPRAZNOST, NJIHOVO SEBE, NJIHOV EGO I MOJ EGO! NEKADA BIH VOLJELA DA SVIJET ZAVRŠI. DA TO BUDE TO.

Ali onda se sjetim koliko je lijepo kad ti hladni vjetar probudi kožu i koliko je priroda savršena i netaknuta i božja. I mislim da mogu ignorirati ove GLUPANE oko sebe. Samo zbog mora i ptica i jednoga para zelenih očiju. Ili plavih, a nekad izgledaju kao da su sive ili čak smeđe, ali to je samo uz sivu košulju. Očiju koje me negdje čekaju.

Voljela bih da te oči nose baloner, da mogu reći baloner. To je lijepa riječ, zvuči kao da je netko u savršenom velikom balonu i da ga vozi. Ja sam baloner i volim te, volim se pripijati uz tvoje tijelo i biti nepotreban jer te neću ugrijati ništa više nego jedno mlado izranjavano srce koje će u 0:29 nekog glupog još uvijek četvrtka ili već petka izaći iz prsnoga koša da ti kaže da si njegov baloner.

I onda je svijet opet lijep i nestvaran i NIKADA NEĆU PRIHVATITI OVOGA! NADAM SE DA JE TO JASNO. Imam svoje carstvo i u njemu mi je dovoljno da te znam, da me tvoje oči podsjete da ipak ima boga. S tobom ne postoji zadnja rečenica. Mogu li se osloboditi i želim li se osloboditi?

Kako da ne ispustin jecaj
ove glupe boli?
Ne, nisan tuzna.
Ne znan, valjda nisan.
Ne miriše na tugu.

U tuzi bar pronalazin okus radosti,
Tuga mi uvijek da razlog
za ponovni pokret.

Ne, danas san tupa.
Danas ću besciljno lutat svojin mislima
tražeći uspomenu na tebe,
neki novi detalj - dovoljno snažan
da me izvuče iz beznađa.

Samo se nadan da neću u prolazu osjetit
poznati miris i udahnit
punin plućima
da ga prepoznan,
i skužit da je to samo prepuna pepeljara.

Nadan se
da mi se neće opet zgadit život.